“Halo susjed/rođak/stari/prijatelju! Evo kompjuter me opet nešto zaj…. ‘Ajd ako ti nije problem preleti malo do mene pa da to zgodno brzinski spucaš”.
Svi koji znaju taj poziv znaju patnju koja slijedi. Nit’ je zgodno, nit’ je brzinski, a od pucanja ni “p”. Osim toga, uvijek je u pitanju neko staro računalo koje i sa svježom instalacijom Windowsa ide brzinom kornjače sa tri slomljene noge. Sve to nevino počne – mladi ste, volite tehnologiju, volite “čeprkati” oko softvera i harvera i usput štogod naučite. Ali onda ostarite, oženite se, nađete posao, vrijeme vam je dragocjeno, a ne možete da ne pomognete susjedu kad vas onako nevino gleda (‘neš ti starih lukavaca – djecu šalju). Ma eto, nemate srca ni naplatiti – nek se jadno dijete igra. I stvarno, nije problem s vremena na vrijeme pomoći – barem onima koji to cijene. Problem su oni koji podrazumijevaju da ćeš im pomoći oko svake sitnice koju neznaju – kao nekakav lokalni besplatni helpdesk. Problem je i količina ljudi kojima treba nešto besplatno popraviti skoro redovno (u mom slučaju nekih 6-7 računala). Skoro da se mogu smatrati dijelom pokućstva u tim kućama.
Ali ono što nikako nemogu pojmiti je šteta koju uspiju počiniti, pogotovo oni redovni “kriminalci”. Pa da sam svjesno išao na uništavanje svega što se uništiti može, nebi mi pošlo za rukom ono što njima uspije. Uzalud antivirusi, antimalweri i vatreni zidovi, zaobišli bi oni vjerovatno i osiguranje u Pentagonu – samo im dovoljno vremena dajte. Ustvari, ne treba ni vremena, samo im dajte da jednom kliknu mišem bilo gdje po ekranu i iskočit će nešto što ne treba. Reklame na sve strane, aktivnost diska konstantno na 90% do 100%…. prosto iznenađenjima nema kraja. Vjerovatno ni Metuzalem nebi dočekao otvaranje bilo kojeg foldera ili datoteke.
Proces popravka je gotovo svaki put identičan. Čišćenje virusa, čišćenje malwera i nepotrebnih datoteka da bi na kraju skontali da od toga ništa nema i da je jedini lijek ponovna instalacija Windowsa. I tako “zgodni i brzinski” posao završi sa višesatnom sesijom popraćeno salvom pitanja o svakome detalju.
I tako je to dugo vremena trajalo (bar u mome slučaju) dok mi na pamet nije sletila jedna genijalna ideja za dva redovna “počinitelja”. Bio je to onaj pravi “Njutnu pada jabuka na glavu” trenutak. Lijepo sam uzeo instalacijski CD Ubuntua, onako vojnički i ponosno prošetao do njihovih kuća, nabacio dual-boot sa Windowsima i objasnio da Ubuntu koriste za surfanje, a Windowse za sve ostalo. Sjećam se točno svojih riječi “Evo, klikaj sad na smajliće koliko god hoćeš!”. Što se toga tiče, mogao je kliknuti i na mene jer sam u tome trenutku, više nego ikad u životu, i sam ličio na smajlića.
I upalilo je! Poziva više nije bilo. Možda pokoji povremeni, ali napokon se moglo reći da sam slobodan čovjek. Zahvaljivao sam se tada autorima Ubunuta. Da sam mogao, vjerovatno bih im i hram napravio. Poželio sam da svaki budući OS bude zasnovan na Linuxu. I ostvarila mi se želja. Došli su tableti i pametni telefoni, masovno se probili i na naše tržište i PC-ovi su skoro otišli u zaborav.
Stari mudraci su govorili “Pazi što želiš, možda ti se i ostvari”. E pa eto mi sad! Oni isti “počinitelji” sada koriste Android.
