Biti navijač, posjetitelj festivala ili sudionik velikog poslovnog događaja uvijek nosi dozu frustracije. To je dio iskustva. No ta frustracija bi trebala dolaziti s terena, pozornice ili pozornog reda govornika – a ne iz činjenice da mobitel u džepu odjednom postaje beskoristan komad stakla i metala.
Velika okupljanja danas su nezamisliva bez digitalne infrastrukture. Ulaznice su u aplikacijama, plaćanja su bezgotovinska, informacije se dijele u stvarnom vremenu, a sigurnosni sustavi ovise o stalnoj mrežnoj vezi. Ipak, upravo na mjestima gdje je tehnologija najpotrebnija, ona najčešće puca.
Stadioni, koncertne dvorane, sajmovi i festivali predstavljaju noćnu moru za mrežne inženjere. Beton, čelik i deseci tisuća ljudi s telefonima u rukama stvaraju ekstremno zahtjevno okruženje. U takvim uvjetima i najmodernije mobilne mreže lako dolaze do svojih granica, posebno u trenucima naglih skokova potražnje, poput poluvremena ili pauze između nastupa.
Zašto je “dobar signal” na događajima tehnički problem, a ne luksuz?
Današnji veliki sportski i kulturni događaji više nisu samo okupljanja publike. Oni su visokotehnološki sustavi koji istovremeno opslužuju gledatelje, medije, sigurnosne službe i organizatore. Organizacije poput Premier League, UEFA i FIFA imaju izuzetno stroge zahtjeve za povezivost jer suvremeni prijenosi uključuju desetke kamera visoke rezolucije, svaku s ogromnim potrebama za propusnošću.
Za usporedbu, ono što regulatorna tijela poput Ofcom smatraju “pristojnim” kućnim internetom višestruko je slabije od onoga što zahtijeva jedan vrhunski sportski događaj. A sve se to mora odvijati paralelno s tisućama korisnika koji istovremeno šalju poruke, dijele videozapise i pokušavaju provjeriti rezultate drugih utakmica.
Zato noviji objekti sve češće ugrađuju napredne Wi-Fi mreže i distribuirane antenske sustave već u fazi gradnje. Cilj je osigurati da mreža ne služi samo gledateljima, nego i svim pozadinskim sustavima bez kojih događaj jednostavno ne može funkcionirati.
Problem je što starije lokacije, kao i privremeni događaji poput festivala ili sportskih turnira, nemaju taj luksuz. Privremena infrastruktura se često postavlja tjednima ili čak danima prije početka, a prostora za greške nema. Ako mreža padne, staju plaćanja, gubi se kontrola nad ulazima i izlazima, a sigurnosni rizici naglo rastu.
Koliko povezivanja je zapravo previše?
Unatoč svemu, ostaje otvoreno pitanje žele li posjetitelji uopće biti stalno online. Za dio publike, posebno na glazbenim festivalima, odvajanje od ekrana i obavijesti dio je čari samog događaja. S druge strane, potpuni izostanak osnovne funkcionalnosti – poziva, poruka ili plaćanja – više se ne doživljava kao romantični povratak jednostavnosti, nego kao ozbiljan propust.
Organizatori se tako nalaze između dvije vatre. S jedne strane, tehnologija omogućuje bogatije iskustvo, personalizirane sadržaje i lakšu logistiku. S druge, previše ekrana u publici može ubiti atmosferu zbog koje su ljudi uopće došli.
Mobilni operateri i industrijska udruženja tvrde da će nove generacije mreža postupno ublažiti ove probleme. No izgradnja infrastrukture često zapinje na administrativnim i lokalnim preprekama, zbog čega stvarni napredak dolazi sporije nego što korisnici očekuju.
Na kraju, paradoks ostaje isti: tehnologija nam je omogućila da događaje doživljavamo intenzivnije nego ikad, ali nas je istovremeno dovela u situaciju da shvatimo koliko smo ovisni o njoj tek kad – ne radi. I tada se, usred najmodernijeg stadiona ili festivala, vraćamo najstarijem rješenju: pokušavamo nekoga nazvati i nadamo se da će se pojaviti barem jedna crtica signala.
