Prvi tvrdi disk kapaciteta 5 MB isporučen je u rujnu 1956. godine, težio je preko tonu (približno 1.000 kg) i korišten je u IBM 305 RAMAC-u, prvom komercijalnom računalu s tvrdim diskom s pomičnom glavom.
Disk je zauzimao površinu od 1,5 kvadratnih metara i koristio pedeset platera promjera 61 cm, koje su čitala dva neovisno pokretna mehanizma s prosječnim vremenom pristupa od 600 milisekundi.
Poznat i kao IBM 350 Disk Storage Unit, diskovna jedinica bila je veličine otprilike dva hladnjaka i postavljena na čvrst metalni okvir pričvršćen za pod. Za rad je zahtijevala poseban sustav klimatizacije kako bi se održavali optimalni uvjeti temperature i vlažnosti, osiguravajući stabilnost osjetljivih magnetskih diskova. Zbog svoje ogromne veličine i težine, uglavnom se koristila u velikim podatkovnim centrima i prostorijama s glavnim računalima.

U to vrijeme, kapacitet od 5 MB omogućavao je pohranu pet milijuna znakova računovodstvenih podataka – što je ekvivalentno 64.000 bušenih kartica ili otprilike 2,5 milijuna stranica otkucanog teksta.
Za razliku od pohrane na magnetsku vrpcu, koja je zahtijevala sekvencijalno čitanje podataka, RAMAC-ov tvrdi disk omogućavao je nasumičan pristup, značajno ubrzavajući pretragu i dohvaćanje podataka. Ovo je bio velik iskorak u razvoju tehnologije pohrane podataka, otvarajući put razvoju većih, bržih i pouzdanijih tvrdih diskova u narednim desetljećima.
Proizvodnja IBM 305 RAMAC-a završila je 1961. godine, jer je postao zastario nakon uvođenja IBM 1405 Disk Storage Unit-a za IBM 1401 računalo. Tijekom sljedeća dva desetljeća, tehnologija tvrdih diskova nastavila se razvijati, postajući manja, pristupačnija i dostupnija poduzećima i krajnjim korisnicima.
Do 1981. godine Apple je predstavio svoj prvi tvrdi disk, ProFile, koji je nudio kapacitet od 5 MB po cijeni od 3.499 dolara. Za razliku od glomaznog IBM 350, ProFile je bio dovoljno kompaktan da se postavi na vrh računala Apple II, III i Lisa.









