Prije nego što su Samsung Galaxy telefoni postali globalni hit, i mnogo prije nego što je sukob „Android vs. iPhone” podijelio svijet korisnika pametnih telefona, postojao je glomazni mali „slider” uređaj nazvan HTC Dream – poznat u SAD-u kao T-Mobile G1. Lansiran u listopadu 2008., bio je prvi komercijalno dostupni Android pametni telefon, svojevrsni dokaz koncepta za Googleovu novu, otvorenu mobilnu platformu.
U trenutku izlaska, Dream je izgledao pomalo neobično pored elegantnog iPhonea 3G. Imao je 3,2-inčni kapacitivni zaslon na dodir, izvlačnu QWERTY tipkovnicu i prepoznatljivu zakrivljenu „bradu” koja mu je davala karakter, ali i privukla dosta kritika. Ispod plastičnog kućišta radio je Qualcomm MSM7201A procesor od 528 MHz, 192 MB RAM-a i 256 MB interne memorije (proširive microSD karticom do 16 GB). Kamera od 3,15 MP s autofokusom tada nije bila revolucionarna, ali je obavljala posao. Napajala ga je 1150 mAh baterija, koja danas zvuči smiješno mala, no tada je bila dovoljna za dan korištenja – e-mail, web pregledavanje i navigaciju putem Google Mapsa.
Uređaj je isporučivan s Androidom 1.0, mnogo prije nego što su pojmovi poput „Cupcake” ili „Donut” postali poznati. Nije imao multitouch podršku, niti tipkovnicu na ekranu, a Android Market (rani oblik današnjeg Google Playa) nudio je tek šačicu aplikacija. Ipak, sustav je već tada pokazivao nešto posebno – notifikacijski centar, widgete na početnom zaslonu i integraciju s Google servisima poput Gmaila, YouTubea i Mapsa – značajke koje će iPhone tek kasnije uvesti. Android je bio pomalo neuredan, geekovski i iznimno ambiciozan.
U to vrijeme tržištem su vladali BlackBerry, Palm i Windows Mobile uređaji, namijenjeni poslovnim korisnicima i ljubiteljima tipkanja. Oni koji su tražili stil birali su Motorolu Razr, dok su tehnološki entuzijasti obožavali Nokiu N95 i njezinu naprednu kameru. Appleov iPhone već je redefinirao pojam pametnog telefona, ali je ostao zatvoren sustav. Android je nudio nešto potpuno drugačije – otvorenu platformu na kojoj je svatko mogao graditi, bilo proizvođač, bilo mobilni operater.
HTC, tada relativno nepoznat tajvanski proizvođač koji je do tada uglavnom izrađivao uređaje s Windows Mobileom, prihvatio je izazov. Dream je imao fizičku tipkovnicu, trackball i tipke za glasnoću, što je bilo uobičajeno za to doba. Danas djeluje nespretno i zastarjelo, ali 2008. godine bio je hrabar eksperiment – ideja da pametni telefoni mogu biti poput osobnih računala, ali bez Windowsa.
Prvi su dojmovi bili podijeljeni. Recenzenti su hvalili Androidovu fleksibilnost, ali kritizirali grub dizajn i nedostatak profinjenosti. Navigacija pomoću kuglice činila se staromodnom, a izostanak multitoucha bio je osjetan, jer je Apple strogo čuvao patente. Unatoč svemu, potencijal je bio očit – G1 je bio uređaj za entuzijaste i „hakere”, i upravo će ta zajednica obilježiti rane godine Androida.
Već godinu kasnije pojavili su se modeli poput HTC Magica (T-Mobile MyTouch 3G), Samsung Momenta i Motorola Cliqa, koji su ispolirali iskustvo. No, Dream je već odradio svoju ključnu misiju – dokazao je da Android može funkcionirati, ne samo kao softver, nego i kao temelj za raznoliku hardversku ekosferu.
Danas, iz perspektive moderne tehnologije, HTC Dream izgleda primitivno – debeo, plastičan i spor. Ali upravo iz tog nespretnog početka nastao je operativni sustav koji danas pokreće milijarde uređaja i dominira globalnim tržištem pametnih telefona.
