Zabrana pametnih telefona u njujorškim školama donijela je niz očekivanih promjena: više fokusa na nastavi, življu komunikaciju među učenicima i manje zapinjanja po hodnicima. No, pojavila se i jedna posljedica koju malo tko nije predvidio – dio učenika više ne zna očitati vrijeme s klasičnog zidnog sata.
Tiana Millen, pomoćnica ravnatelja srednje škole Cardozo u Queensu, kaže da je upravo zabrana mobitela razotkrila koliko je taj problem raširen. Učenici, naviknuti na digitalni prikaz vremena na ekranima, često se potpuno izgube pred kazaljkama. “To je vještina koju jednostavno više ne koriste”, kaže Millen. Ironično, dodaje, učenici sada dolaze točnije na nastavu jer se ne zadržavaju na mobitelima, ali često ne znaju da kasne – jer ne znaju pročitati sat.
Slično iskustvo ima i Madi Mornhinweg, profesorica engleskog jezika u srednjoj školi na Manhattanu. Kaže da se pitanje “Profesorice, koliko je sati?” neprestano ponavlja, jer svi žele znati koliko je još ostalo do kraja sata. “Na kraju sam počela pitati: gdje je velika, a gdje mala kazaljka?” priznaje.
Prema podacima njujorškog Odjela za obrazovanje, učenici bi čitanje sata trebali savladati još u prvom i drugom razredu osnovne škole. Uče se pojmovi poput “točno”, “pola”, “četvrt do” i “četvrt poslije”. Iz sustava poručuju kako je snalaženje u vremenu jednako važno na analognim i digitalnim satovima, bez obzira na to što djeca odrastaju u sve digitalnijem okruženju.
No praksa očito govori drukčije. Ispred srednje škole Midwood u Brooklynu, učenici kažu da većina zna očitati sat, ali priznaju da imaju prijatelje koji ne znaju. “Zaboravili su jer to nikad ne koriste. Uvijek samo izvade mobitel”, kaže 14-godišnja Cheyenne Francis. Dodaje i da dodatni problem predstavljaju školski satovi koji često ne rade ili pokazuju pogrešno vrijeme.
Petnaestogodišnja Farzona Yakuba kaže da zna čitati analogni sat, ali razumije one koji se muče. “Znam kako se čita ako baš moram, ali često mi je lakše samo pitati. I to radim češće nego što bih htjela priznati”, kaže.
Zabrinutost oko ove vještine nije nova. Još 2017. istraživanje u Oklahomi pokazalo je da samo jedno od petero djece u dobi od šest do 12 godina zna očitati vrijeme na analognom satu. U Engleskoj su 2018. čak počeli zamjenjivati analogne satove u učionicama digitalnima. Uostalom, zidni satovi, kukavice i djedovi satovi danas su rijetkost, a i djeca koja su vještinu nekoć savladala nemaju puno prilika za vježbu.
“Jednostavno se ne koristi”, kaže Travis Malekpour, profesor društvenih znanosti i matematike u Cardozu. On je zato odlučio ubaciti čitanje vremena i upravljanje kalendarom u neke od svojih satova algebre, čisto da učenici ne izgube osjećaj za vrijeme – doslovno.
Kris Perry, izvršna direktorica organizacije Children and Screens, kaže da je logično da tinejdžeri koji su odrasli u potpuno digitalnom okruženju nisu imali potrebu razvijati ovu vještinu. Pitanje je, ističe ona, radi li se o “kognitivnom nazadovanju” ili jednostavno o zamjeni jedne vještine drugom. Dodaje i da istraživanja pokazuju kako pisanje rukom i čitanje fizičkih knjiga aktivira više dijelova mozga nego tipkanje i čitanje s ekrana.
Ipak, nastavnici ističu da slabije snalaženje s kazaljkama ne znači i manjak znanja općenito. Učenici su često vrlo vješti u digitalnim tehnologijama, a mnoge škole imaju napredne programe robotike i programiranja. U praksi se nerijetko događa da se uloga “IT podrške” okrene.
Mornhinweg se prisjeća kako je nedavno imala problema s otvaranjem PDF-a zbog novog softvera. “Učenici su me potpuno mirno proveli kroz cijeli postupak”, kaže. Sat tada možda nisu znali pročitati, ali su zato savršeno znali što treba kliknuti.
