Prije petnaestak godina, Viacom je pokušao u potpunosti zatvoriti YouTube zbog navodnog bezobraznog kršenja autorskih prava. Danas su ti odnosi gotovo paradoksalni – YouTube je postao pouzdan partner Hollywooda, dok piratski sadržaj, ironično, nikad nije bio gledaniji.
Nova analiza kompanije Adalytics otkriva da YouTube i dalje obiluje sadržajem koji je, barem prema zakonu, tamo potpuno nelegalno. Riječ je o tisućama filmova, serija i prijenosa koji bi, teoretski, trebali biti ekskluzivno dostupni na streaming servisima poput Netflixa ili u kinima. Umjesto toga, milijuni ih gledaju besplatno – na YouTubeu.
U istraživanju provedenom između ljeta 2024. i proljeća 2025., Adalytics je detektirao više od 9.000 navodnih kršenja autorskih prava. Među njima su cijeli filmovi koji su još igrali u kinima, Netflix ekskluzive, epizode serija poput Family Guya, pa čak i prijenosi američkog sveučilišnog nogometa. Ukupno? Preko 250 milijuna pregleda.
Jedan od zanimljivijih primjera je live-action verzija filma Lilo & Stitch, koji je Disney službeno objavio krajem svibnja 2025. Na YouTubeu ga je, mimo svih pravila, već pogledalo više od 200.000 ljudi. To nije samo zanimljiv podatak – to je vrlo konkretan gubitak za studio koji je uložio milijune.
YouTube se već godinama oslanja na Content ID, automatizirani sustav koji prepoznaje i označava sadržaj koji potencijalno krši prava. No, prema osnivaču Adalyticsa, Krzysztofu Franaszeku, taj sustav daleko je od savršenog. U praksi, tvrdi on, ogroman broj kršenja prolazi ispod radara – ili ostaje na platformi jer autorski vlasnici odluče monetizirati, umjesto ukloniti, sadržaj.
Iz YouTubea su reagirali brzo. Glasnogovornik Jack Malon tvrdi da Content ID godišnje označi preko 2,2 milijarde potencijalno problematičnih videa. Po njemu, problem nije u sustavu, nego u interpretaciji: oko 90% označenih videa ostaje online zato što sami nositelji prava to odobre. Ostalih 10% se briše – bez ikakve dodatne analize.
Malon je pritom odbacio Adalyticsovo istraživanje kao marketinški trik s bombastičnim brojkama koje zanemaruju realni kontekst. Po njemu, naziv “nelegalno” za sadržaj koji su vlasnici svjesno odlučili ostaviti – jednostavno ne stoji.
Ipak, razlog zašto se Adalytics uopće upustio u ovo istraživanje nije zaštita studija, nego novac oglašivača. Naime, njihovi su klijenti otkrili da preko 60% njihove oglašivačke potrošnje ide na videe koji su kasnije uklonjeni – čime nestaju i svi oglasni tragovi. U svijetu gdje se svaka brojka mjeri, to nije mala stvar.
Za oglašivače, prava pitanja nisu nužno pravna, nego praktična: gdje završava njihov budžet, tko ga zapravo vidi i – što se oglašava između piratskih filmova?
YouTube, naravno, tvrdi da je sve pod kontrolom. Adalytics tvrdi suprotno. A korisnici? Oni ionako znaju gdje prvo potražiti film koji još nije ni stigao na Disney+.
