U posljednje vrijeme tehnološki divovi poput Applea i Mete predstavljaju nosive uređaje opremljene umjetnom inteligencijom koji neprestano slušaju i bilježe događaje u okolini korisnika. Apple je nedavno uveo nove značajke svojih Apple Watch modela koje omogućuju kontinuirano snimanje i sažimanje razgovora u neposrednoj blizini korisnika, dok Meta eksperimentira s naočalama koje koriste kamere i mikrofone za praćenje okoline.
Te tehnologije, iako opremljene određenim sigurnosnim funkcijama poput zvučnih upozorenja ili rotirajućih memorijskih međuspremnika koje navodno mogu obrisati snimke starije od određenog vremena, izazvale su snažnu kritiku zbog invazivnog pristupa privatnosti svih prisutnih u prostoru. Stručnjaci upozoravaju na pravne probleme, osobito u područjima gdje zakon zahtijeva suglasnost svih snimanih osoba, što ove nove značajke lako mogu prekršiti.
Uređaji poput Meta Ray-Ban naočala i Appleovih satova uvode novu vrstu masovnog nadzora, gdje su ljudi izloženi kontinuiranom praćenju s minimalnim mogućnostima izbora ili odbijanja. Kompanije se često oslanjaju na samoregulaciju korisnika, koji bi prema njihovim uputama trebali uočavati upozoravajuće signale kao što su svjetlosni ili zvučni signali, što u praksi nije uvijek ostvarivo, osobito u gužvama ili na društvenim događajima.
Etika i društvene posljedice nove generacije nadzorne tehnologije
Glavna kontroverza leži u tome što se odgovornost za zaštitu privatnosti prebacuje sa kompanija na krajnje korisnike i slučajne prolaznike, dok je prisutnost i djelovanje ovih uređaja gotovo neizbježno. Privatnost u javnim prostorima time je ugrožena na potpuno nov način, što najviše zabrinjava aktiviste i stručnjake za zaštitu privatnosti.
Društvene norme i zakoni o snimanju i privatnosti nisu usklađeni s novim tehnologijama koje prate i bilježe sve u stvarnom vremenu, ne poštujući klasične definicije pristanka. Postavlja se pitanje koliko su te automatizirane bilješke i transkripti točni i u kojoj mjeri ih zakon može smatrati vjerodostojnim dokazima.
Zagovornici privatnosti ističu da su dani u kojima se tehnologija može koristiti bez jasnih i transparentnih pravila pri kraju. Građani se sve više organiziraju protiv invazivnog nadzora, što se može vidjeti kroz proteste, uklanjanje nadzornih kamera, zabrane nošenja određenih pametnih uređaja u ugostiteljskim objektima te razvoj aplikacija za otkrivanje špijunskih uređaja.
Konačno, unatoč nekim sigurnosnim mjerama, trenutačni trendovi jasno pokazuju da smo suočeni s izazovom redefiniranja granica privatnosti i pristanka u eri masovne digitalne surveillance. Potencijali za zloupotrebe i narušavanje privatnosti drugih ljudi veći su nego ikad, a javna svijest i zakonodavni okvir moraju se brzo prilagoditi ovim promjenama.