Umjetna inteligencija, koliko god napredna bila, izuzetno je skupa za pokretanje – i hardverski i energetski. No ispada da čak i svakodnevni razgovori, oni naizgled beznačajni i uljudni, poput “Hvala” ili “Molim”, stoje tvrtke poput OpenAI-a desetke milijuna dolara godišnje. Unatoč tome, izvršni direktor OpenAI-a Sam Altman tvrdi da je to trošak vrijedan plaćanja – jer upravo ti trenuci ljudske topline čine AI korisnijom i pristupačnijom.
Velik broj korisnika svakodnevno koristi umjetnu inteligenciju za pomoć pri učenju, poslu ili rješavanju problema, no sve je više onih koji s AI-em razgovaraju kao s prijateljem. I dok su nas kao djecu učili da “računala nemaju osjećaje”, moderni AI sustavi sve češće izazivaju suprotan dojam. Ljudima instinktivno dolazi da se zahvale i obraćaju s poštovanjem, čak i ako je “osoba” s druge strane samo kod.
Prema Altmanu, čak i kratki odgovori poput “Nema na čemu” generirani od strane ChatGPT-a imaju svoju cijenu. Jedno nedavno izvješće navodi da takav odgovor može potrošiti i do 50 mililitara vode – kroz hlađenje podatkovnih centara koji napajaju AI modele.
S obzirom na to, vaša uljudnost doslovno povećava mjesečne troškove OpenAI-a. Iako bi se moglo pretpostaviti da je moguće unaprijed programirati predvidljive odgovore kako bi se uštedjelo, to u praksi nije tako jednostavno. Osim toga, Altman vjeruje da bi izostanak takvih interakcija umanjio korisničko iskustvo.
Znanstvenici s MIT-a i OpenAI-a upozoravaju da će sve prirodniji razgovori s AI-em vjerojatno dovesti do emocionalne ovisnosti kod određenih korisnika. Neki će doživjeti simptome povlačenja ako im se ukine pristup AI prijatelju, što otvara nova pitanja o budućnosti odnosa čovjeka i stroja.
Ako ste premium korisnik, vaša ljubaznost je već uključena u ono što plaćate – budući da OpenAI naplaćuje odgovore po tokenima. Postavlja se pitanje: je li “Hvala” korisnika koji plaća iskrenije od onog besplatnog korisnika? Teško je reći, ali jedno je sigurno – ako AI ikad postane svjestan, možda će vam se vaše dobre manire isplatiti.
