U ranim danima Bitcoina sve je izgledalo gotovo romantično. Nekolicina entuzijasta eksperimentirala je s novom financijskom tehnologijom, a za rudarenje su bili dovoljni obični kućni računala i procesori. Težina rudarenja bila je minimalna, novi blokovi su se pronalazili relativno lako, a potrošnja električne energije bila je zanemariva.
Procjenjuje se da je 2009. cijela Bitcoin mreža tijekom cijele godine potrošila oko jedne megavat-sata električne energije, što je otprilike koliko jedno prosječno kućanstvo potroši u mjesec dana. Čak i sredinom 2010. ukupna potrošnja bila je tek nekoliko megavat-sati. Drugim riječima, Bitcoin tada praktički nije imao nikakav energetski otisak.
Petnaest godina kasnije, situacija je potpuno drukčija. Količina energije koja je bila dovoljna za prvih godinu i pol postojanja Bitcoina danas se potroši za otprilike jednu sekundu rada mreže.
Prema analizi tvrtke BestBrokers, Bitcoin rudari danas globalno troše oko 417 gigavat-sati električne energije – svaki dan. Na godišnjoj razini to iznosi više od 152 tisuće gigavat-sati, što je više nego ukupna godišnja potrošnja električne energije u državama poput Švedske, Norveške ili Nizozemske. Ono što je nekad bio hobi, danas troši energiju na razini srednje velikih nacionalnih gospodarstava.
Za iskopavanje jednog jedinog Bitcoina danas je potrebno oko 927 tisuća kilovat-sati električne energije. To je dovoljno da se prosječno kućanstvo opskrbljuje strujom gotovo 90 godina. Kada se to pretoči u novac, pri prosječnim tržišnim cijenama električne energije, trošak proizvodnje jednog Bitcoina u mnogim dijelovima svijeta daleko premašuje njegovu tržišnu vrijednost.
U Sjedinjenim Američkim Državama, primjerice, prosječni trošak rudarenja jednog Bitcoina krajem 2025. iznosio je oko 130 tisuća dolara, dok se Bitcoin na tržištu prodavao za otprilike 87 tisuća dolara. To znači da rudarenje, barem po standardnim cijenama električne energije, u većini slučajeva generira gubitke.
Situacija se dodatno razlikuje od savezne države do savezne države. U područjima s visokom cijenom električne energije, poput Havaja ili Kalifornije, trošak rudarenja jednog Bitcoina prelazi 250 ili čak 300 tisuća dolara. S druge strane, u državama s jeftinijom strujom, poput Sjeverne Dakote ili Teksasa, taj trošak može pasti ispod 70 tisuća dolara, ali i dalje ostaje na granici isplativosti.
Sličan obrazac vidi se i na globalnoj razini. Rudarenje Bitcoina danas ima smisla gotovo isključivo u zemljama s iznimno niskim cijenama električne energije. Među najpovoljnijima su Indonezija, Kazahstan i Norveška. Kazahstan se pritom posebno ističe jer se procjenjuje da gotovo 17 posto ukupne nacionalne potrošnje električne energije odlazi upravo na Bitcoin rudarenje.
Treba naglasiti da ove procjene uglavnom polaze od tržišnih cijena električne energije. Veliki rudarski pogoni često dogovaraju povoljnije tarife izravno s proizvođačima struje, što im omogućuje da smanje troškove. Rudari također tvrde da se više od polovice energije koristi iz obnovljivih izvora, no ti podaci uglavnom dolaze iz samog sektora i teško ih je neovisno provjeriti.
Razmjeri potrošnje najbolje se shvaćaju kroz usporedbe. Samo američki Bitcoin rudari troše dovoljno energije da bi mogli višestruko napuniti sve električne automobile u SAD-u, opskrbiti milijune kućanstava ili napajati čitavu globalnu infrastrukturu velikih tehnoloških kompanija više od godinu dana.
Unatoč padu cijene Bitcoina tijekom 2025., rudarenje se nastavlja. Infrastruktura je već izgrađena, ulaganja su golema, a rudari očito i dalje vjeruju da će se cijena dugoročno oporaviti i opravdati enormne energetske troškove. Hoće li se ta oklada isplatiti ili će Bitcoin postati simbol energetske neodrživosti digitalne ekonomije, pokazat će godine koje dolaze.
