Kad spomenete “Incognito mode”, većina će odmah pomisliti na Google Chrome i njegov simpatični detektivski simbol. No malo tko zna da je Apple zapravo bio pionir ove značajke – i to još davne 2005. godine. Safari 2.0, predstavljen uz Mac OS X Tiger, donio je opciju Private Browsing gotovo tri godine prije nego što je Google lansirao Chrome.
Prvi privatni način bio je jednostavan i jasan: ne zapisivati lokalne tragove. Nije bilo povijesti surfanja, keša, spremljenih formi ni automatskog popunjavanja, a kolačići su nestajali nakon zatvaranja prozora. Čak se i lista preuzimanja brisala, iako su sami fajlovi, naravno, ostajali na računalu. No, Safari tada nije obećavao mrežnu anonimnost. Davatelj internetskih usluga, poslodavac ili sama web-stranica i dalje su mogli vidjeti što radite. Privatni način bio je namijenjen ponajprije lokalnoj sigurnosti na dijeljenim računalima – svojevrsna “lokalna higijena” za korisnike, a ne plašt nevidljivosti.
Zašto onda većina i dalje misli da je Google izmislio incognito? Odgovor leži u imenu i marketingu. Kada je 2008. stigao Chrome, uz odlične performanse i novu sandbox arhitekturu, pojavio se i “Incognito mode” s prepoznatljivom ikonom. Google je učinio opciju prepoznatljivom široj publici, iako se u suštini radilo o istoj stvari – povijest, kolačići i podaci iz te sesije brišu se kad zatvorite prozor. Ni Chrome, baš kao ni Safari, nikada nije obećavao anonimnost na mreži. Preuzeti fajlovi i spremljene oznake ostajali su na računalu, a vaš ISP i posjećene stranice i dalje su mogli pratiti promet.
Microsoft je 2009. uveo InPrivate u Internet Explorer 8. Osim “lokalne privatnosti”, imao je i InPrivate Filtering – rani pokušaj blokiranja trećih strana koje vas prate preko više stranica, što je bio preteča današnjeg anti-tracking alata. Firefox je iste godine dobio vlastiti Private Browsing, ali ključna inovacija stigla je tek 2015., kada je Mozilla u privatne prozore uključila i Tracking Protection. To je pomaknulo granicu: privatni način više nije bio samo “nemoj spremati lokalno”, nego i “aktivno blokiraj praćenje”. Opera je pak 2010. ponudila drugačiji pristup jer je nudila privatne tabove, a ne samo cijele prozore, što je omogućilo kombiniranje normalnog i privatnog surfanja u jednoj sesiji.
Od tada su privatni načini postali standard, ali i evoluirali. Današnje verzije uključuju blokiranje superkolačića, ograničavanje praćenja pomoću parametara u linkovima i kraće trajanje sesijskih podataka. Safari je 2024. predstavio i novu generaciju privatnog načina koji automatski uklanja tracking parametre iz URL-ova prilikom prelaska na druge stranice. Ipak, temeljna poruka ostaje ista kao i 2005.: privatni način nije čarobna zaštita koja vas skriva od interneta, već alat koji prvenstveno štiti vaše lokalne podatke i smanjuje tragove koje ostavljate na računalu.
